Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010

Penjući se uskim drvenim stubištem, slušam svoje korake u ritmu riječi, riječi u ritmu koraka: ništa ne uspijevaš postati, ni gorući kotač ni čun u grobnoj povorci... Kosa zraka svjetla dopire kroz maleni prozor na sljedećem odmorištu... Ništa ne uspijevaš postati... Ta zraka svjetla je konopac, uže spasa za koje se hvatam pokušavajući izaći iz ritma... Moje riječi, tuđe riječi, moje riječi slijepljene, srasle s tuđima... Ni gorući kotač ni... To je sporedno stubište koje uvijek iznova zaboravljam, žuto drvo sa svih strana, gust prašan zrak...

Gore, da, gore je tavan za koji gotovo nitko ne zna.... za koji možda nitko ne zna... za koji možda svi znaju, no ja vjerujem da nitko ne zna...

Ali sad sam još na stubištu, još preostaje posljednji kratki niz stepenica, no moram stati jer mi koljena klecaju od tih koraka koji moraju biti brzi i bešumni... Visoko sam, i iz visine, iz te neobične visine gledam kroz sitna okna prozora na posljednjem odmorištu - dolje, u drugom krilu kuće, netko pokušava zataknuti nekakav papir za rebrenice prozora: pismo koje je napokon stiglo? posljednju opomenu? račun koji je nemoguće platiti?
Ne smijem sad silaziti dolje, ne smijem ni predugo promatrati taj zagonetni komad papira, koji me možda razrješuje, oslobađa, sadrži napokon neku od onih savršenih poruka koje uzalud toliko uporno čekam, možda pak potvrđuje slutnju da se samo loša očekivanja uvijek ostvaruju, no najvjerojatnije je sasvim beznačajan, mali bijeli list uobičajenog razočaranja, a ovog ukradenog vremena ima malo kao uvijek i ako se sad ne popnem uz te tri posljednje stube... Odvraćajući pogled, penjem se uz tri posljednje stube, čudeći se tavanskim vratima koja su svijetla premda bi trebala biti neke zapuštene zaboravljene boje...

Otvori, otvori...
Ubrzan dah, prašina, zrak suh i sparan...
I taj prostor koji ni iz jedne točke nije moguće sagledati u potpunosti, njegove niše i mračni zakuci, i još jedna vrata... zaključana su, da, no kroz njih ipak u svakom trenu može ući onaj tko ima ključ, možda se već penje, nečujnim koracima, nekim drugim stubištem...

Na tavanu su tepisi, otirači, kojekakve prostirke, očekivane stvari, jednostavno izložene pogledu. No tko bi rekao da ih u toj kući ima toliko! Tolike tkanine, rasprostrte jedne preko drugih, neke složene u škrinjama i policama, neke obješene preko konopaca umjesto rublja koje bi se ovdje moglo sušiti kad bi taj tavan... bio bliže?
Na vrhu hrpe usred tavana razastrt je bijeli tepih, veći od ostalih, njegovi rubovi raskošno padaju, skrivaju sve tkanine ispod, nabiru se na raspucalim daskama poda...
Ne mogu ga se sjetiti... iz neke svijetle velike dječje sobe koja nije bila namijenjena meni... ili iz nekog dnevnog boravka punog zelenila, čija se staklena vrata otvaraju prema vrtu... iz prošlog vremena, budućeg vremena, neke druge kuće... nekim čudom donesen iz druge kuće, one za kojom čeznem, čije zvukove neprestano krišom dozivam u sjećanje... ne, iz ove je kuće, sigurno...

Odjednom se penjem na bijelu vunenu tkaninu, umačem ruke u kante s bojama... Sama sam ih donijela prije mnogo vremena i sad se ni toga više ne sjećam sasvim točno, i mogla bih čak povjerovati da su te boje jednostavno oduvijek tu, starije od tavana, starije od prostirki, a sasvim svježe:
Crvena, za snagu, srčanost, darežljivost, sućut! ne, crvena za okrutnost, oholost, bijes...
Žuta, zlatna, za obilje, bogatstvo... koje bogatstvo? obilje čega?... žuta za škrtost, zavist, izdaju i laž...
Plava za vjernu ljubav, zelena za nevjernu... zelena za ludilo, zelena i žuta, žuta i zelena, za razdor i kaos koji se povlači jedino pred crnim - poniznost, očaj i smrt! Purpur za oprez... prupur za žalost... purpur za dostojanstvo, za neodlučnost...

Drago mi je što sam napokon otvorila te kante i što ih ima u izobilju, uživam u bojama dok povlačim dlanovima svoje spore poteze, svoje mrlje i linije koje teku i šire se, izlijevaju bez zastoja, bez obzira, mimo kanona i zabrana, velika nespretna slova i oblici bez značenja koji ipak znače upravo ono što moraju značiti...
Ah, tu mogu, i dobar je suhi tavanski zrak!

Ali onda se strah vraća i moram - sad sad sad! - sve očistiti za sobom, odmah, jer poslije će se skrutnuti, prodrijeti duboko, natopiti sva vlakna, i možda više neće biti moguće ukloniti te žarke mrlje, već sad uzalud -

Skupljam veliki, nekoć bijeli tepih koji je težak, otežao od boja, otežao od svih tih lica...
Skupljam ga, povlačim, krajnjim naporom uspijevam pomaknuti s hrpe... vučem ga jer ga ne mogu podići... jedan korak, jedan potez, na rubu daha... ne smijem vući samo za rubove da ne bi popustili, počeli se trgati... ruke su mi pune grube vunene tkanine, i zrak je pun sitnih dlačica i prašine, i kao da ga nikad neću dovući do zida...

Jer u tavanski zid ugrađen je golemi stroj za pranje, jedina mogućnost za bijeg...

Što mi se može dogoditi od tolikog napora...
Hoće li mi jednostavno stati srce, ili će se mrlje crnog svjetla stopiti u jednoliko crnilo nesvjestice... ne, to ne mogu dopustiti, o tome razmišljam samo zato da bi mi bilo jasnije da to ne smijem dopustiti... još malo, još samo par metara...
I napokon guram taj vuneni slap kroz otvor stroja... tako bi bilo da rijeku pokušaš odgurati unatrag... ruke su mi do ramena umrljane bojama, crvena za snagu, plava za vjernost, na licu osjećam žute i zelene mrlje, a taj tepih raste i nikako ne mogu zatvoriti, treba mi pomoć jer nikako ne mogu...

I kakvo olakšanje kad je sva tkanina napokon nestala za okruglim vratima, zavrtjela se mirno i ravnomjerno, a boje se počele otapati i miješati u neku jednoličnu sivu u kojoj ne možeš razabrati baš ništa!

kratkaprica @ 05:48 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.