Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
- Plivat ću u toplesu - rekla sam i pogledala lica oko sebe, neodlučno lice mojega muža, i lice našeg zajedničkog prijatelja koji je trebao ići sa mnom. U uskom predvorju. Premalo mjesta za duge razgovore.
- Da? Još nikad nisi... - rekao je moj muž trudeći se, trudeći se oko nečega, pokušavajući reći što treba, ili ne reći što ne treba, ili nešto drugo.
- Da - rekla sam, svukla se i bacila pogled niz tijelo. Sve je u redu, može se pokazati.
- Hajde, onda, idemo - rekao je naš prijatelj, premda to nije morao reći jer sam ih obojicu već ostavila i uputila se prema vratima bazena koji unatoč mojim očekivanjima nije bio na otvorenom. Otkrilo se, sad, upravo sad, da je i bazen u kući, u nekakvoj pretijesnoj prostoriji, da je kvadratnog oblika, neprozirno dubok.
Jesi li sigurna, počeo je mali unutarnji glas, jesi li sasvim sigurna da je to ono što hoćeš, da baš to hoćeš, da hoćeš trajno i... Jesam, odvratila sam prije nego što je glas dovršio, koljena moraju biti sasvim opuštena, leđa elastična...
Skoči, usudi se! rekao je drugi unutarnji glas, onaj vedri i neobuzdani, dok sam obilazila bazen po uskom rubu, približavajući se mjestu određenom za skok. Jednostavno skoči!

Nikoga nije još bilo u vodi. Ljudi različite dobi stajali su sa strane, a strog mršav muškarac tumačio im je pravila.
Kratkim zaletom svladala sam otpor, uobičajeno oklijevanje, sigurno nitko nije primijetio trenutak panike pred neprozirnom vodom. Skočila sam ne saslušavši pravila... i čudila se slušajući kako svi oni skaču za mnom, jedan po jedan, suzdržano, u pravilnim razmacima, kao da im je nedostajao samo netko tko će biti prvi. I kako se lijepo drže reda!

Bazen nije bio velik, plivajući uz rub ubrzo sam morala zaokrenuti i sad sam ih mogla vidjeti, sve te plivače, plivačice, djecu, kako uredno zamahuju rukama iza mene... Novi su još uvijek skakali s ruba, još malo i zatvorit ćemo krug.
Dobro, bar nema gužve i guranja, pomislila sam i onda prestala misliti o tim ljudima. Htjela sam plivati brže, kao kad mi u blizini pliva netko s kim se ima smisla natjecati, a osjećaj trenutne prednosti daje snagu za sljedeći pokret, istegnut, napet do krajnjosti... I zaplivala sam brže, premda u bazenu nije bilo nikoga tko bi plivao paralelno sa mnom.
Brže! brže! ponavljao je jedan od unutarnjih glasova, i nemoj misliti da je ovo tvoje plivanje nešto naročito...
Gledaj kako je lijep dan, rekao je drugi glas, uživaj! zaboravi sve ostalo!
Savršen zamah, osjećaj neograničenog pokreta...

Ali onda odjednom osjećam da mi netko drži desnu ruku, lagano stišće zapešće, skreće, ometa zaveslaje... Pokušavam se otresti tog stiska, otjerati tu drugu ruku ne gledajući... Zamahujem još jače, no pokret ostaje stiješnjen, nedovršen... Ipak neću popustiti, baš neću, plivat ću kao da tog stiska nema, slobodno... Možda će nestati, možda će jednostavno nestati!
Pokušavala sam misliti na nešto drugo. Sjetila sam se kako sam čitala u novinama da je u nekim krajevima primijećena neobična prirodna pojava, nekakav neobjašnjiv bljesak na nebu, usred dana, nakon kojega se zrak trajno mijenja... to nije neka velika promjena, nebo postane malo svjetlije ili malo zagasitije, mirisi malo drugačiji, no prvobitno se stanje ne vraća nikad... dobro, možda je pretjerano reći nikad, dosad se nije vratilo... i nije se spominjala mogućnost povratnog bljeska, premda bi se moglo pretpostaviti da je i to moguće... premda zapravo ne bi trebalo biti moguće... Kad mi svaki zamah ne bi bio sve teži -

I onda sam ipak odustala od utrke i naglo pogledala u vodu: bila je to moja ruka, prozirna, jedva vidljiva, još jedna ruka ispod desne, i ispod lijeve ista takva i obje te ruke, te druge, sablasne, moje su, kao i cijelo to drugo tijelo koje bezglavo, u pogrešnom smjeru, pliva ispod mojega.

kratkaprica @ 05:48 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.