Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010

iskupljenje - jedan, dva, tri 


Uhvati komad kože na pregibu između palca i kažiprsta. Stisne, zatim stisne još jednom, ali malo snažnije, pa na trenutak otpusti. Zatvori oči i potpuno se umiri. Poput hrskavice na pilećem mesu, učini joj se. Nije boljelo pretjerano, barem ne onako kako je očekivala. A ovo je moralo boljeti, inače ne bi imalo smisla. Djevojčica odluči pokušati još jednom. Duboko udahne pa sada zarije nokat u unutarnji dio podlaktice. Izgledalo je kao da će prepiliti modre čvorove koji su, kod zapešća, podsjećali na riječni estuarij. Napokon osjeti živu bol u mozgu. Je li ovo dovoljno? I što će se dogoditi nastavi li? Djevojčica je na jesen trebala krenuti u šesti razred i slušala satove biologije, pa je ponešto znala o krvotoku i žilama. Ne previše, jer nije bila nikakva štreberica, no, nešto je ipak naučila o građi tijela i opasnostima koje vrebaju ako se pretjera.

Sasvim dovoljno, pomisli, u stvari, otprilike dovoljno, kao kazna za zadatak koji nije danas napravila. Zato brže-bolje otpusti ruku.  Radilo se o zadacima i ispaštanju koji će promijeniti sve. Patnji koja će spasiti njezinu porodicu - mamu, tatu, sestru i nju – tako je djevojčica razmišljala. Izbrisati sve ružno i bešćutno, zadnjih mjeseci i tjedana. Bila je to njezina nakana i želja. Ona, dvanaestogodišnja djevojčica, pokrenut će i zavrtjeti kotač promjene, preuzeti na sebe iskupljenje da se ovo nikada ne ponovi. Željela je vjerovati da je to ispravan i jedini put. Željela je vjerovati da tim putem može sama.

Neobično za nekog njezina uzrasta, no duboko iznutra, djevojčica je vjerovala da patnja pročišćava. Naročito je u posljednje vrijeme razmišljala o tome. Razmišljala je o patnji koja poništava teške i ružne riječi među ljudima. Razmišljala je o patnji koja poništava mržnju, na primjer, mržnju između oca i majke. Razmišljala je o toj mržnji. Je li to bila mržnja? Ili nešto slično, ali manje razdorno? Djevojčica nije znala odgovor. Bila je još dijete i nije imala potrebno životno iskustvu da objasni taj čudan i zamršen odnos svojih roditelja. Znala je, svejedno, da stvari treba dovesti u red, i to što prije. Prije nego počne škola i krene u šesti razred, trebalo je srediti situaciju. Nije željela odgovarati na glupa pitanja vršnjaka i izmišljati zašto njezin otac više ne dolazi u školu. Bio je to cilj koji si je zacrtala. Da ne zaboravi, u kalendaru je označila taj dan, dvadeset i prvi veljače, stavila mali križić da joj ne ispari iz glave. Bio je to dan kada ih je napustio otac, a porodica se rascijepala na četiri dijela, raspuknula na četiri, svemirom i oceanom, izolirana otoka. I nije zaboravila. Zadnjih šest mjeseci svaki dan je mislila na, taj, dvadeset i prvi veljače dvije tisuće sedme godine.

A danas se ta ideja pojavila u nekom jasnijem obliku. Ujutro, za doručkom, dok je razmazivala maslac, okrznula je prst oštricom noža. Ugledala je kaplju krvi na kažiprstu, zatim na komadu maslaca. Čudno, ali umjesto odbojnosti, privukla ju je ta bol, ta sitna i iznenadna nelagoda,  i ta gusta kaplja koja joj se tako brzo zalijepila za kožu.  Pomisli kako je sposobna podnijeti i puno veću bol ukoliko postoji neki dublji razlog. Oh, da! Zaključi da je savršeno sposobna podvrći se ozbiljnoj patnji kroz zadatke koje će svakodnevno izvršavati. Primjerice, danas, nakon doručka, zadala si je da će gladovati do kraja dana i nakon te odluke osjećala je čudno olakšanje, poput ljudi koji su, iznenada i slučajno, pronašli zanimanje za kojim su tragali cijeli život. Ipak nije izdržala. U drugom dijelu dana, osjeti iznenadnu slabost, vrtjelo joj se u glavi, pa otiđe do kuhinje i uzme  komadić kruha, dovoljno da upropasti svoj prvi zadatak.

Djevojčica je sada sjedila na podu sobe. Bilo je predvečerje. Razmišljala je još uvijek o današnjem danu zapisujući dojmove u bilježnicu čije su korice bile išarane uzrečicama različite veličine slova i različitih boja flomastera. Bio je to njezin dnevnik. Djevojčica je razmišljala o mnogim stvarima, no iskreno, vrlo rijetko o onom što je zanimalo njezine vršnjake. Nije imala neko svoje društvo i često se osjećala usamljeno.  Nalazila se s dječacima iz razreda, na igralištu iza škole, gdje su igrali uglavnom košarku. No, s njima nije mogla razgovarati. Nije mogla razgovarati niti s djevojčicama iz razreda. One su pričale o haljinama, frizurama i starijim dječacima koji su im se sviđali ili im se nisu sviđali. Nju pak nisu zanimale priče o tome kako će se, jednog dana, sve redom udati i dobiti djecu u slično vrijeme. Nije u tome nalazila ništa uzbudljivo, niti važno spomena.

Djevojčica ustane i pođe do prozora.  Preko zapadnog neba razlijevali su se ljubičasti i crveni tragovi, a u pozadini probijala bijela ustreptala svjetlost. Bio je to prekrasan prizor koji te ostavi bez daha.  Djevojčica osjeti uzbuđenje. Buljila je u boje i nebo, a zjenice joj se prošire i disanje ubrza. Osjeti da je to - to, Njegov znak. Odjednom joj se učini da je svjesna Njegove prisutnosti. No, je li On, sada, ovog trena, bio svjestan njezine prisutnosti? Djevojčica osjeti zahvalnost u srcu, jer onaj koji vidi sve, baš sve što se događa, bio je sada s njom, a ona mu nije morala ništa objašnjavati. Bilo je to olakšavajuće.  Djevojčica nije odlazila u crkvu. Vjerovala je u Boga, ali ne u crkvu.  U crkvi je bilo hladno, tužno i ozbiljno. Jedino je ona u porodici vjerovala u Boga. Glava joj klone ne prsa i ona se pomoli u nekakvom čudnom zanosu. Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Prinese ustima križić, na dugačkom bakrenom lančiću, očev poklon za Božić, posljednju stvarčicu koju joj je darovao prije odlaska,  podsjetnik na njezin prošli život.

Djevojčica je voljela razmišljati o tom prošlom životu, koji možda nije bio savršen, ali je bio dobar. Pomisli na oca i majku i sestru koje je voljela, a koji također nisu bili savršeni, ali su bili njezina porodica. No, razmišljanje o vremenu otkako ih je napustio otac, sve češće, ju je ispunjavalo nemirom, kao i pomisao na majčine uvrede upućene ocu. Zašto je govorila o njemu takve stvari? Djevojčica zaključi da nema prava govoriti o ocu na taj način, jer je on ipak bio njezin tata, bez obzira što god se dogodilo između njih dvoje.

Djevojčici se trgne, a obrazi joj se zažare kad se otvore vrata. Na brzinu zaklopi dnevnik, gurne ga pod koljena i ispravi se.

- Ne znaš kucati? – upita mrzovoljno sestru.

Sestra je nosila kratku crnu suknju, mrežaste čarape, široku majicu i visoke DocMartin's cipele. Imala je šesnaest godina, a zbog šminke izgledala je malo starije.

Sestra zakoluta očima i napravi kruži pokret desnim dlanom kao da nekog želi zaustaviti..

- Helou, ako si zaboravila, to je i moja soba.

- Kad ulazim, ja trebam kucati, a ti ne trebaš? – suprotstavi se djevojčica.

- Votevr – reče nezainteresirano njezina sestra. -   Posudiš mi, draga, sto kuna?

- Zašto bih ti, molim lijepo, posuđivala novac? – upita djevojčica.

- Treba mi za izlazak.

- Ma, nemoj –  reče djevojčica šnjofajući zrak.

Soba je zaudarala po sestrinom parfemu, onom najjeftinijem. Prije izlaska, sestra bi natopila odjeću mješavinom dva ili tri mirisa. Otvori prozore pa gurne glavu van. Povraćalo joj se od tih mirisa. Naročito, u sobi od nekoliko kvadrata. Naročito, u ovo toplo ljetno predvečerje.

- Fuj! - reče djevojčica.

- Meni zvuči kul i egzotično.

- Meni zvuči odvratno.

- Hajde, sestrice – reče ona umiljato. – Sto kuna nije neki novac, zar ne? Tebi ne treba, a meni će pomoći.

Djevojčica se namrgodi. Izvadi iz ladice komad papira sa zapisanim posudbama i datumima.

– Duguješ mi četristo kuna od Uskrsa – upozori je. - Na to si zaboravila?

- Naravno da nisam – sestra se trudila da joj glas zvuči solidno. – Vratit ću ti čim prođe ova kriza, najozbiljnije. Čim se dokopam prve love, vraćam ti s kamatom.

- A novac od rođendana? – upita djevojčica.

Sestra je u lipnju, za rođendan, dobila štošta. Djevojčica je znala da petsto kuna od bake i dvjesto od mame, no to nije bilo sve. Mogla se okladiti.

Sestra razočarano odmahne glavom.

-          Ta crkavica?

-          Crkavica?

-          Helou, draga, o čemu pričamo? Potrošeno prošli mjesec na moru. Tko je plaćao račune?

Djevojčica stisne usta tako čvrsto da se začulo šrgutanje. Povraćalo joj se od tog glumatanja. Crkavica, no baš crkavica. Nije li ona mogla spiskati novac? Pa biti švorc. Samo ona je morala razmišljati. Morala je brinuti o drugim ljudima, na primjer.

- Pliz, draga, stvarno mi treba – sestra je bila uporna. – Znaš da te ne bih pitala da mi nije važno.

- Naravno da ti je važno -  djevojčica se razbjesni.

Njezina odjeća, šminka, cigarete, izlasci, dečki, sve je to koštalo. Sve se to podrazumijevalo kao normalno, bez čega se ne može. Izlazila je i trošila novce, svakodnevno, kao da je to u redu, kao da te novce imaju.  Najgore od svega da je mama samo slijegala ramenima. Kao da uopće nije zainteresirana. Cijena ljepote. Ljepotu treba platiti. Ljepotu treba održavati. Pa čak i sada, kada ih je otac napustio, a mama bila kod kuće i nije zarađivala. Djevojčica to nije razumjela. Nije shvaćala te fraze. Zato što ona nije bila lijepa? Gledala je ta svoja stopala, narasla u pola godine preko dva broja, izduženo tijelo, mršave ruke i koščate jagodice. Mrzila je svoje tijelo. Mrzila je kako izgleda.

Sestra je pogledavala na sat.

- Grozno mi je važno – ponovi.

Djevojčica pomisli da će se raspuknuti od bijesa. A što s njom? Što je njoj bilo grozno važno?, pomisli. Zašto su njezine potrebe tako jednostavne? Jeftine?

- Pliiiiz – reče sestra.

Djevojčici dojadi ovo uvjeravanje. Izvadi novčanice iz džepa košulje, prebroji ih pa zapiše novi iznos na papir. S ovim se sestrin dug popeo na petsto kuna. Strogo je obavijesti o tome. Sestra je poljubi u obraz.

- Sila si – reče. – Najbolja.

Sestra spretno nagura novac u prorez korzeta koji je nosila ispod majice. Mama joj nije dozvoljavala da nosi taj korzet, no ona nije marila. Vratila bi ga u ormar kasno navečer, kada su već spavali.

Sestra zalupi vratima. U sobi je ostao težak miris parfema, no djevojčica ipak uzdahne s olakšanjem. Značilo je  to da će ostatak večeri provest sama. Nije s se bunila.  U ovoj maloj sobi najbolje se osjećala sama. Sama u svom društvu. Legne potrbuške i nastavi zapisivati dojmove  o stvarima koje su se dogodile jučer i danas. Nije se tu puno toga trebalo zapisati. Ljetni praznici su se primicali kraju, a njezini dani su bili uglavnom isti. Vozila se na biciklu ili odlazila na košarku. Jedino je bilo dobro to s dečkima. Navikli su na nju. Zabijala je sve više koševa. Zlonamjerni komentari i šale na njezin račun bili su sve rijeđi.

Na satu je bilo devet. Uzme knjigu, no čitanje joj brzo dosadi, pa upali televizor. U drugoj sobi također je zujao televizor. Nije trebala ulaziti da zna što se događa tamo. Svako večer bilo je isto. Mama je kunjala pred ekranom, s dekom preko koljena i polupraznom čašom. Okolo su ležala slikarska platna, redom nedovršene slike, i zaudaralo je po bojama i terpentinu.  Djevojčica obuče pidžamu, namjesti krevet i utrne svjetlo. Odluči da će njezin sutračnji zadatak biti čišćenje. Mrzila je čišćenje iz dna duše. No netko je trebao i to napraviti. Netko je trebao zafrkati rukave i baciti se na posao. Netko je trebao sastrugati i oprati boje koje su se skorile po podu i namještaju. Njezina mama je bila slikarica. Njezina mama nije bila čistačica. To je obično ponavljala.

Zaspala je oko jedanaest, a oko dva je probudi komešanje. U mraku ugleda siluetu kako se naginje preko prozora i pokušava nešto dohvatiti. Začuje se udarac, kao da je nešto palo, zatim stenjanje i poljubac.

- Jesi dobro? – čula je sestrin glas.

Čulo se ponovo stenjanje.

- Ha? Sigurno?

Djevojčica upali svjetlo. Ugleda sestru i mladića u kožnoj jakni. Mladić se zibao na koljenima. Pokuša se osoviti na noge pridržavajući se za zid. U drugoj ruci držao je bocu. On se nasmije.

- Gle, gle, pa mi imamo društvo.

- Pšt – sestra stavi prst na usta. – Da si kuš.

Djevojčica protrlja oči. Navuče plahtu preko nosa.

- Što se ovdje događa? – upita djevojčica.

Mladić zamahne rukom i posrne.

- Tko si pa ti?  - upita.

- Pšt – sestra ga pokuša uspraviti.

Mladić se glasno podrigne. Bio je bos. Nosio je traperice, a ispod jakne, drečavo zelenu majicu, s natpisom The Pouges.

- Nisi spomenula društvo – reče on.  

- Što te briga? - sestra odmahne rukom. - Noćas ćeš spavati ovdje i to je sve što trebaš znat.

Djevojčica se sada uspravi u krevetu.

- Tko ti je ovaj? -  upita mrzovoljno.

Sestra stavi prst na usta.

- Tiše. Hoćeš probuditi susjedstvo?

Mladić je mlatio rukom po zraku.

– Nema smisla nekog budit.

- Pšt – reče sestra.

-  Znaš šta? – reče djevojčica. - Ti stvarno nisi normalna, majke mi, nisi.

- Nisam – složi se sestra, onda se okrene mladiću. – Da vas upoznam.  Reksi, ovo je moja sestra. Sis, ovo je Reksi.

Mladić pokuša pružiti djevojčici ruku. Morao se koncentrirati oko toga, jer je gubio ravnotežu. Uhvati se ponovo za zid. U sobi je zaudaralo po alkoholu i nikotinu.

- Prespavat će do jutra, a onda ćemo ga se riješiti – objasni joj sestra.

- Samo noćas – objasni Reksi. – Ne bum dugo.

- Mami si rekla? – upita djevojčica.

- Je, je – kimne sestra. - Da ne spava odmah bih joj otrčala reći.

 Mladić posegne za bocom i popije gutljaj. Obriše dlanom usta, onda ponudi bocu djevojčici.

- Malo za raspoloženje, ha?

- Začepi – reče mu sestra. - Tornjaj se u krevet i začepi.  

Djevojčica se uvuče pod plahtu i okrene prema zidu. Željela je spavati. Željela je zaspati.

- Ne želim vas čuti više –   čvrsto stisne oči.

Na donjem krevetu nastave šuškati i prevrtati se.

- Prestani – čula je sestru. - Kad ti kažem prestani.

- No, molim te.

- Ne dolazi u obzir. Pusti me.

Začuje se udarac pa zveket. Zatim se sve smiri, ali samo na trenutak. Sestra skoči iz kreveta i upali svjetlo.

- Vidi što si napravio!

Crno vino curilo je po tepihu.

-  Jebi ga, – reče Reksi. - Ispalo mi iz ruke

-   Glup si – reče sestra. – Stvarno si glup.

- Bar se niš nije razbilo – reče Reksi.

Otvore se vrata. Majka je stajala u spavaćici raspuštene kose. Siva joj je kosa prekrivala mliječnu put. Djelovala je pospano , no pogled joj svejedno zapne na boci. Tamna se mrlja izdajnički širila po tepihu.

- Što je ovo?

Šutjeli su.

Onda pogleda Reksija.

- Tko je ovo?

- Nije kako ti se čini – reče sestra napokon.

Mati uzdahne umorno.

- Nego kako?

- Mogu sve objasniti – reče sestra.

Djevojčica pomisli kako mama izgleda vrlo staro u spavaćici. Sivo i prozirno, poput aveti iz nekog starog, crno-bijelog filma.

- Izvoli, objasni – reče majka. – Objasni, molim te.

- Spavala si kad smo došli pa te nismo htjeli buditi – reče sestra. – A drugo, ovo je Reksi. Pobjegao mu je autobus, a stanuje daleko.

Majka se zagleda u mladića u zelenoj majici i gaćama. Nije djelovala zadivljeno. Reksi joj srdačno pruži ruku.

-          Vidite, gospođo, sve je ovo moja krivnja – reče Reksi.

Onda biranim riječima pokuša objasniti situaciju. Reče kako mu je pobjegao zadnji autobus, za Zaprešić, pa da nije imao kamo. Ovo je također bila i njegova boca. On ju je donio. On je navaljivao da donesu to vino. Samo je on pio, nitko drugi, jedino on. Obeća da će otići čim krenu prvi autobusi.

-          Eto, to je cijela priča – zaključi Reksi otirući dlanove. - Vaša kćer je, gosopođo, samo željela pomoći, ništa drugo.

-          Ovdje smrdi – konstatira majka. – Užasno smrdi.

Gledala je prvo  Reksija, zatim se zagleda, bez riječi, u svoje kćeri, jednu pa drugu, zatim se uzmakne od vrata i pokaže da prođu u hodnik i u dvorište. Zatim zatvori i zaključa vrata za njima. Vani je bila noć i bilo je hladno. U pidžami, majici, gaćama, golih nogu, stajali su njih troje nasred dvorišta. Čekali su da ih netko pozove, no vrata su bila zatvoreni. Sestra je pridržavala Reksija kojem je bilo zlo i koji je povraćao u dva navrata.

Djevojčica osjeti kapljice noćne rose i povjetarac na golim nogama. Razmišljala je o zadatku koji treba obaviti sutra. Je li ovo bio već taj, sutrašnji, zadatak? Nije li, Ovaj, gore, izabrao umjesto nje? Gledala je u nebo. Nebo je bilo tamno i neprozirno, bez zvijezda, i nije vidjela nikakav znak koji bi joj pomogao da zaključi o onom što je sutra očekuje.

 

kratkaprica @ 05:50 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.