Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
djetetova mati
Najdraže su mi subote izjutra, a danas je subota, prekrasno ranoproljetno jutro, da ti srce zapjeva od miline koliko je lijepo. Nebo je kristalno čisto, a u mojoj glavi sve ispunjeno nečim, što ja znam, nekakvim slatkim zadovoljstvom zato što je vikend, dan kada smo kod kuće, napokon, eto, svi zajedno. Dok izvlačim noge ispod popluna osjećam uzbuđenje, titravo uzbuđenje, kao da ću poletjeti, kao da će se dogoditi nešto posebno. Oblačim ogrtač, nazuvam šlape, pa pažljivo, da nikog ne probudim, odtapkam u kuhinju.
Dok prolazim kroz dnevnu sobu, nakratko se zaustavim, osluškujući disanje, isprekidano disanje, hrkanje, u stvari. Otkako se rodilo dijete, naš slatki mali Luka, moj je muž preselio na trosjed u dnevnoj sobi pa spava na ležaju improviziranom od dvije štep-deke, s napola izvučenom plahtom, a glava mu nakošena preko ukrasnog jastučića. Koliko sam samo puta rekla da mu moramo nabaviti pernati jastuk, normalne veličine, da se ne muči i ne izvija vrat, ali me ne sluša. Kaže da mu je svejedno, da ga ne smeta jastuk i takvo spavanje, a ja onda stisnem usta i zašutim, neka, neka, sam si je izabrao, uzimam to kao činjenicu, završenu stvar, i neću ga dalje nagovarati i objašnjavati mu. Kako prostreš tako ćeš i spavati, što da kažem, imam ja dosta svog posla, i previše toga da bi zabadala nos u tuđe probleme. Nisam ga ja tjerala iz kreveta, sam je izabrao, kad se naš mali Luka rodio, da ga se ne budi noću, a sada, što ja tu mogu, neka spava na štep-dekama i tom jastučiću, ako baš želi.
Pažljivo se ušuljam u kuhinju, napunim džezvu vodom i stavim na štednjak, pa dok se voda grije obavim svoje u kupaonici. Mirno je i potpuna tišina. Moram pritisnuti plastičnu ručicu kotlića, pa šum zapjenjene vode ispunja kupaonicu. Osluškujem. Dobro je. Ne čuje se škripa, ništa se baš ne čuje iz dnevne sobe, i sretna sam zbog toga. Promijenim uložak, operem ruke, umijem lice i namjestim kosu. Uvojak mi strši iznad oka, podigao se baš kako ne bi trebao, zato navlažim prste pjenom i prođem tek toliko da ga izravnam. Prošli sam tjedan skratila kosu i lice mi je ozbiljnije, puno ozbiljnije, kao da sam već ušla u tridesete. To mi se sviđa. Volim da me na tržnici oslove s gospođo ili da se predstavim pred nepoznatim ljudima kao udana.
Voda je sada pred ključanjem, ali u ormariću ne vidim posudicu s kavom. Obično stoji s lijeve strane. Vidim da je tu netko jučer prevrtao. Ni zdjelice nisu gdje inače stoje, gore, uz šalice za čaj. Koliko  puta moram ponoviti kako želim da se stvari vraćaju gdje su uzete, da sve ima svoje mjesto u kući, i da ne možemo živjeti kao na autobusnom kolodvoru.
Reda ovdje mora biti. Inzistiram na redu. Pranje suđa, ribanje kupaonice, brisanje prašine, pranje veša i peglanje, nabavljanje namirnica, sve je to na meni. Onda valjda imam prava odrediti što i kako treba. Gdje što stoji i kako se odlaže. Ali zato što postoji red u našem domu, zato nam tako i ide. Sve je kod nas dobro, čini se, baš kako treba biti.
Uzmite Luku na primjer. Pogledajte samo kako moj Luka, krasan dječačić od dvije godine, krasno napreduje. Već je par dana kako sam sjedi na kahlici. Ostale mame čude se njegovom napretku. Njihova trogodišnja djeca još uvijek su u Pampersicama i nije im jasno kako sam Luku uspjela odviknuti od pelena tako brzo. Malo upornosti i puno vježbe, kažem, a one me samo gledaju. Otkud bi tako malo dijete moglo znati što treba?, pitaju me. Eh, otkud, otkud! Najlakše je tražiti izgovore i tvrditi da ti dijete neće ovo ili ono. To je najjednostavnije. No, je li vaše dijete vama roditelj? Ili ste vi njegova mati? Pravila. U kući treba postaviti pravila. To je, dakle, osnova, a onda sve ostalo.
Mame s kojima se viđam, u parku na prijepodnevnom igranju, svašta pričaju. Okrivljuju druge kad stvari krenu po zlu. No problem je, najčešće, u njima. Barem ja na sve tako gledam. Ne žele preuzeti odgovornost, ako ćemo iskreno. Tvoja odgovornost ispustiš li uzde iz ruku, neće se vratiti što je jednom odlutalo, kažem im, a one mi se smiju. Pa, nismo u ratu, rekla mi je jedna, ti to sve preozbiljno shvaćaš, kod tebe je sve kao u vojsci. Što nedostaje vojsci, pitam,a ona stavlja dlan uz čelo, kao da mi salutira. Vjerujem u ono što vjerujem, kažem, a moj vlastiti život najbolja je preporuka onom što zastupam.
Moj muž voli čistu kuću, skuhano i pospremljeno, da je sve na svom mjestu, a ja mu to ne zamjeram. Nije mi to teško. U kući svatko treba napraviti svoje. Volim počistiti i skuhati i spokojna sam tek kada je sve na svom mjestu. Takva je bila i moja mati. Uvijek je kod nje bilo sve složeno, skuhano i ispeglano, lijepo i uredno, kao u apoteci. Takva je bila moja mati, a takva sam i ja. Važno mi je da je kod nas sve na mjestu, naročito sada, kada smo uselili u ovaj stančić. Preslatki stančić. Dvije sobe, kuhinjica i balkončić. Živimo nas troje kao u malom raju. Ali i u raju postoje pravila. Svugdje postoje pravila. Ne možeš ih izbjeći.
Evo, na primjer, ova posudicas kavom. Pronašla sam je u ormariću iznad štednjaka. Netko bi sada okrenuo glavu i napravio se da ne vidi tragove prstiju na staklu. Ali ne ja. Uzimam krpu i istrljam te osmerokutne bridove. Trljam dok ne počistim. Sada je posudica kakva je bila jučer. Pa, što ako je pola šest ujutro? Što ako sam uz put obrisala  ostale posude? Nije to meni nikada teško. Samo da je sve na svom mjestu. I da je lijepo. I da je uredno.
Učini mi se da čujem škripu kauča. No, hvala Bogu, samo mi se učinilo. Osluškujem. Izgleda da moji ipak slatko spavaju. A to je baš dobro. Luka, moj mali anđelčić, nedavno se prestao buditi noću i sad mi je lakše. Pravo olakšanje otkada, napokon, ne moram stalno ustajati zbog njegova cendranja.
Ne žalim se ja zbog toga. Luka je moje dijete, a ja, njegova mati. Znam da kao mati moram biti spremna na mnoga odricanja. To sam izabrala, to je, dakle, moj odabir, i ne žalim zbog toga. Ne bih niti željela da je drukčije. Ne bih mogla zamisliti, sada, svoj život bez Luke. Pa, i ti ljudi bez djece, molim lijepo. Kakvi su to ljudi? Brinu samo o sebi i o nikakvom odricanju nemaju pojma. A to nije dobro. Nije dobro za njih, za druge, za nikoga. Ja svoj život ne bih više mogla zamisliti bez djeteta. Bez svega što ide s djetetom.Ne želim ja ništa posebno isticati, da se razumijemo. Što sam do sada napravila i što činim, za svog Luku. Jer to mi je normalno. Ja sam njegova mati. To govori samo za sebe. Ne moram tu ništa dodavati.
Pažljivo zagrabim šećer i promiješam u kavu. Onda promatram praznu ulicu. Na većini prozora još su uvijek spuštene rolete, mnogi još uvijek spavaju. Kada bi i htjela, ja ne mogu spavati dulje. Osjećam nekakvo nestrpljenje iznutra. Nešto me iznutra kljucka i kljucka.
Ugledam ga na vratima. Trlja oči i mršti se. U toj pidžami od plavog makoa, s raskuštranom kosom, pogledom usnulog djeteta, podsjeća na Luku.
- Možeš malo tiše?
- Što?
- Da odmakneš stolicu od zida?
- Kakvu stolicu? - čudim se.
- Udaraš stolicom po zidu.
- Ali stolica je odmaknuta – pokazujem mu razmak između zida i stolice. – Vidiš?
- Udaraš onda leđima po zidu.
- Učinilo ti se. Samo ti se učinilo.
- Zašto sam onda budan?
- Dobro ja pazim da nikog ne probudim.
- Zašto sam onda budan? – pita me.
- Možda ti je vrijeme buđenju.
- Pola šest je – gleda na sat. - Subota je.
- Meni nije subota?
Gledam ga kako nestaje za vratima. Kako se vraća u krevet. Otkako su Luki počeli grčevi, uzeo je lijepo deku i jastuk i otišao spavati u drugu sobu. Luka se stalno budio. Znalo se dogoditi da nisam spavala tri ili četiri noći za redom. Moj se Luka budio, a ja sam  ležala, otvorenih očiju. Čekala sam kada će ponovo zaplakati. Otkad ne spavam kao nekad. Ponekad uzmem tabletu za spavanje. Ponekad pričekam da se svijetla ugase, odšuljam se do kuhinje i popijem čašicu-dvije. Zatim se nečujno vratim u krevet, a ujutro dolijem vode u bocu. Eto, kroz što sve morate proći. Nije lako podizati dijete. To svima uvijek govorim. A moj suprug uzeo je deku i jastuk, zatvorio vrata, i otad spava na miru. Nitko ga ne smeta i ne budi. Ne znam što mi je odjednom. Otirem rukavom suze, a glava mi okrenuta prema prozoru. Ne bih da me netko vidi. Znam da ne bih trebala plakati, ali ne mogu si pomoći. To mi dođe ovako izjutra, dok pijem kavu i gledam kroz prozor, kasnije me prođe.
Oko sedam čujem vrisak iz sobe. To je moj Luka na nogama. Njegove debeljuškaste nožice poskakuju, a ručicama tuče po ogradi krevetića. Uzmem ga na ruke i ljubim mu rumene obraze koji mirišu toplo. Slatke krafnice punjene pekmezom od marelica.  Nosim ga na kahlicu, a dok prolazimo dnevnom sobom, tepam mu - mamina srećica i radost, to si ti moje, najdraže i najslađe -  zatim ga ljubim u vrat pa njegova koža cvili, a on samo ciči. Kroz rupice na roleti padaju razlomljene trake svjetlosti, a jedna je zapiknuta u čelo mog muža. No on se ne miče. Šapćem Luki kako je tatica umoran, kako spava i da mu nećemo smetati. Luka se smije veselo i neprestano ponavlja, kao gramofon: tatica, tatica, tatica. Gladim ga po zlatnim pramenovima, onda odvedem na kahlicu pa u kuhinju. Vrijeme je doručku. Miješam čokoladnu kašicu s mlijekom, stavljam mu žlicu u desnu ruku, onu njegovu omiljenu žlicu s likom Mickey Mausa, i pokažem kako će se sam nahraniti. Luka mi se osmjehuje. Lupa žlicom po zidu, zagrabi Čokolino, ponovo se smije, paizvrne žlicu i istrese jepo pidžamici. Smije se i maše nožicama, kao da ga zabavlja moje namršteno lice. Mrlja prstom po čokoladnim grudicama i razvlači ih, baca po podu.
U sobi ga presvučem, onda legnemo na pod i igramo se s autićima. Oko pola deset otvaraju se vrata. Žali se na bolove u vratu, kaže da je loše spavao, a Luka ga grli i vješa mu se za ruku.
- Prekrasan dan – kažem. – Hoćemo do grada?
- Otkud znam, tek sam se probudio.
- Da odemo, svi zajedno, u šetnju?
- Planirao sam nešto obaviti – kaže on. - Kad ću to napraviti ako ne danas?
- Prekrasan dan za šetnju – ponavljam.
U gradu je subotom, oko podneva, najveća gužva. Sjeli smo na klupu, na Cvjetnom trgu, a onda Luka otrči do spomenika. Raširio je ruke rastjerujući golube, a djeca mu se pridružuju. Luka se voli ovdje igrati. Razdragan je. Vidim kako se samo smije. Onda ga jedno dijete hvata za jaknicu, vuče ga, a Luka se odupire rukama. No taj je dječačić, od pet ili šest godina, uporan. Gura Luku i nateže prema postolju spomenika. Skočim na noge. Gledam gdje bi mogla biti majka tog djeteta. Znam da mora biti negdje u blizini, sigurno je tu. Podigla sam Luku s poda, otresla mu hlačice, pomogla da očisti ruke. Onaj mali se smije, onda ponovo nasrće na Luku. Okrećem se. Čije je to dijete?
Kažem mu da ostavi mog Luku na miru, inače ću mu pozvati mamu. Pitam gdje je njegova mati, s kim je došao na trg, tko ga čuva. Mali već juri prema izlazu iz Oktogona. Vidim da je pronašao novu žrtvu. Poput hrvača, njih se dvojica, hvataju oko struka i strovaljuju na pod. Pogledom prolazim po trgu. Ne vidim da itko gleda prema tom malom. Čudno, zar ne? Majke dovedu djecu u centar grada, onda ih ostave bez nadzora. Kakve su to majke? Kakvi su to roditelji danas?
 


kratkaprica @ 05:51 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.