Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

sestra je metafora dobrodošlice, surogat majke i stabilna točka svijeta. iz njene su kuhinje, iz tog centralnog mjesta okupljanja, oduvijek mirisale sve dodirne točke s djetinjstvom.

pećnica je žarila kao vatra iz kamina na kojoj smo grijali promrzle prste, a merlom podloženi škafetini čuvali su unutar limenih kutija za nas, slučajne namjernike, kolačiće i kekse, imenâ kao kašunići, bobići, breskvice.

ako se znalo da dolazimo, na ploči su se od ranog jutra krčkali brujeti i paradižoti, pekla se hobotnica pod pekom, punile se lignje, valjali njoki pod sestrinim sretnim i spretnim, brašnjavim prstima.

cijela je njena kuća veliko, toplo gnijezdo koje te opkrili. priđeš pragu, a do gornjeg kata lebdiš kao da te posudilo iz marqueza, prije nego li ćeš prostrijeti rublje u macondu.

sestra te grli, tako lebdeću, pa se i ona malo odigne od tla. leta tako po kuhinji, nutka vas pršutom i sirom, natače medicu, domaći kruškovac, vino iz svekrova podruma, iz njenom rukom likom opletene butelje.

sjediš u njenoj kuhinjici i noge jedva da ti dotiču tlo. vanjski svijet i onu bremenitu sjenu otresaš sa sebe kao kapi kiše s revera, ostavljaš ih pred njenim vratima.

ona žubori sva, a ništa ne govori, pušta tebe da govoriš. samo te guta onim svojim očima.

razmišljaš kako svom sinu u nasljedstvo nisi ostavila takvo nešto: morat će se potruditi od gline mijesiti druge ljude u to tijesto sam. kad muža i tebe više ne bude, neće imati s kim pretresati teške i drage uspomene o vama, traume koje od vas vuče, neće imati s kim podijeliti događaje djetinjstva kao vi unutar sestrina četiri, kao mekim kušinima obložena, zida.

on će dijeliti ne uvijek tešku, ali svakako u pritaji osamljenu sudbinu jedinčića.

sestra iznosi velike plate s prženom ribom i naše velike riječi o filozofiji života i vraćanju na izvorišta, ušća, prizemljuje svojom jednostavnom rečenicom koja ne trpi viškove i sve stavlja na svoje arhetipsko mjesto.

otkako nas je prerano napustila jedna sestra, ona se jedina od nas okrenula krunicama, posvećenim vodicama i narukvicama, noćnim hodanjem do gospe sinjske, hodočašćenjima u međugorje.

samotnim putem traži svoje odgovore i još ih nije našla.

bol je bila prevelika, usisala ju je i izbacila izmoždenu, na rub svijeta, teško bi joj se bilo vratiti natrag bez tih plastičnih prozirnih bobica koje glume perle staklene, i na čijem se kraju klati križ, pa se ona, jednu po jednu, penje k nama mukotrpno natrag - ali se penje.

iz mojih brižnih razgovora o njoj, iz slikopisnih, skrbničkih riječi za nju, moji su je prijatelji zamišljali kao malu, drugima okrenutu ženicu spuštena pogleda.

jednom su je na nekom sprovodu prvi put vidjeli i vratili se očiju raširenih od iznenađenja: «pa ona je bokun žene, veličanstvena! pa ona je tip! kako se samo drži!»

«a brat! pa to nije uopće onaj mali braco iz tvojih priča, sve smo to drukčije zamišljali!»

u nečem očito griješim kad o najmilijima pričam, zato mi ne vjerujte na riječ, ali ovako ja svoju sestru vidim: kad plačem, bijesna na svijet, na cijeli taj weltschmerz, na stvari koje kao da nitko osim mene ne vidi, ona me gladi po kosi i pita: «jesi li sigurna da još znanja treba ulivat u tu svoju malu glavicu? jesi li sigurna da čemu služe još sve te tvoje knjige?»

tad mi bude jasno da ona ništa ne razumije, odnosno, da kao i mnogi, nastoji manje znati kako bi preživjela.

no s druge strane, ona zapravo sve razumije i apstrahira nužno. ona svaku kompleksnu stvar svede na njen zajednički nazivnik, na jednostavnu mjeru.

mnogi je stoga uzimaju zdravo za gotovo, pa je znaju dugo tražiti po džepovima, zakutcima, istjeravati je iz zapuštenih predjela, ali nje tamo nema.

čini se da radi nešto suvislo, da ti je blizu kad sa kćeri od kutija za cipele i srži rolni toalet-papira pravi brodove na bijele i oker pruge, s dimom od sušenih morskih trava što se izvija iz parobrodskih dimnjaka od papir-mašea.

ali ona je tad zapravo u drugoj dimenziji, ne možeš je dotaknuti. tu kuda ona hoda, kad uđe u kreativna predvorja velike nebeske izložbe, ne možeš je poljuljati, ostaviti za kasnije, podgrijati poslije ručka. ona je tamo kraljica čiju moć osjećaš po ježenju sitnih dlačica na zatiljku.

svi joj dolaze po savjete, i iz drugih kvartova gradića na moru, kao babi andri u jednoj pauzinovoj meteorskoj pjesmi.

neki čekaju pred njenim imaginarnim vratima godinama, no ona se ne obazire: «nisam ja tu da dijelim savjete.»

ukućani su pomalo ovisni o njenoj ljubavi, ne znamo kako im pomoći.

ona se neprestano daje, ali njih je puno, a ona jedna.

nekad pobjegne od njih na dva sata popodnevnog odmora.

oni u svojim sobama napeto čekaju da se probudi, budnu je drže svojim iščekivanjima.

čim nevidljivi sat otkuca stodvadesetminutno dugo vrijeme, najmlađa joj kćer ulijeće u sobu, uvaljuje joj se u krilo, prede. sinovi čekaju strpljivo da se ona iz sobe objavi, pa obgrli svatko po svoju nogu.

muž joj se popenje na glavu, a psić trčkara oko svih i traži svoje mjesto, kojeg je malo, no on ga on sluti, nikad ne odustaje od potrage. na kraju joj se popenje na nadlanicu lijeve ruke.

sestra žonglira vješto održavajući ravnotežu, kako svoju, tako i tuđu, desnom rukom na brzinu zamuti svježu limunadu od vedrine i đumbira i crvenom slamčicom punom zavijutaka i zglobova na harmoniku utače u njih harmoniju u malim dozama, pazeći da nešto ostane i za sutra.

kad je sama, sanja o modrim predjelima sierra madre, utočištu svih majki na privremenom radu u zemlji prilagodbi drugima.

ispliće vjenčiće od tratinčica tako da noktom ureže procijep u stapki jedne, da bi kroz njega provukla stapku druge.

vidi neku ženu koja trči s bijelim vukom i svu je prođu ježuri od uzbuđenja.

i ona bi s tom ženom, vuče je zov divljine.

ona cijepi divljaku na primku i gorko-slatki bademi plopnu iz tog cvata. pravi sebi ogrlice od breskvinih koštica i sušenih bobica baobaba.

kao i u javi, sve svojim rukama zna napraviti što joj oko ugleda.

kad smo bile klinke od petnaest ljeta, ja sam bila dosadna princeza u satenskim košuljicama, a ona je u ušima nosila male, zlataste zihernadle i furala tifus frizuru. govorile smo različitim jezikom i obožavale se na nivou čiste intuicije.

ja sam poslije lutala po svijetu i sve više nosila njene duge flanelske karirane košulje i izlizane traperice, a ona se sve više pela na pete, dok jedno vrijeme nije došla i do sivih kostimića.

svakog je mjeseca bojala kosu u drugu boju, nastojeći se prilagoditi šarenim očekivanjima svijeta: mlada supruga ušla u kuću muževih; djeca na putu, godine stvaranja.

ja sam joj slala duga pisma iz pariza, barcelone, münchena, portugala. slala joj kazete s fadom, razglednice s uzvicima ushita. žuborila joj u uho na daljinu.

kad je rat ušao i u naš mali zaljev, i kad su dečke u šlapama pokupili i kamionima odveli u drugu državu da se bore za domovinu, kad im se izgubio svaki trag i glas, nije bila u stanju ridati, samo mi je dugo šutjela na telefon.

među studentarijom mobiliziralo je i ljude zrelije dobi, kao njenog muža.

«što će oni tamo?» - pitala sam i dobijala muk.

prisjećala sam se svojih čitanja natpisa na münchenskom spomeniku palim borcima: «poginuli za domovinu.» u rusiji.

domovine su se i onda, kao i danas, branile širokim zahvatom, širokim geografskim uvidom pomoću svježe hrane za topove.

a pogotovu ako je ta hrana neuvježbana, neopremljena, neadekvatno naoružana.

u selo su tada počele pristizati vijesti koje su mnoge majke zavile u crno, a ostale ostavile bez riječi.

svakog su jutra sa strepnjom žene odlazile do trga, ne bi li nešto čule o najmilijima.

kad vijesti stignu, sestra umre za tren, a onda nailazi olakšanje: pošteđena je ovaj put. i odmah za njim grižnja savjesti, stid što radosna i opet puna nade odlazi doma, a svi si tog dana ne mogu dopustiti taj privilegij. još joj ridanje drugih supruga zvoni u ušima.

jednog se dana njen muž vratio. nikad više nije bio isti.

ne, nije PTSP, ništa tako drastično. samo nikad nije pričao o tome što je doživio, vidio. na svako takvo pitanje povlačio bi se u sebe, ustajao i naglo izlazio iz prostorije ili mijenjao temu.

počeo je malo više piti. grlio je djecu jače. grlio je sestru jače. uskoro je cijeli njegov osjećaj sreće ovisio o njenom. postali su vlakić s jednim vagonom, čija je lokomotiva bila ona.

ponekad, kad nam se pridruži treća sestra iz dalekoga mjesta u drugoj državi, vraćamo se u svoju nedavnu mladost, odlazimo sve tri u grad kao nekad, na sestrinsko neobavezno druženje sa šopingom, na čašicu smijeha.

a ne, nikave prade ne dolaze u obzir, tamo nema zabave za nas. gradska pijaca je destinacija naših snova.

oboružane foto-aparatima i nađinđuvljene kao paradni konji, odlazimo tamo svojim ponosnim tijelima po još đinđuva, još ljubičastih čipkastih grudnjaka iz turske koje sestrin spretni duh spušta na deset kuna.

«nađi mi i trava-zeleni!» - šapćem joj zažarenih obraza. ah, sve te čipke u boji s elastinom, svi ti raskošni brojevi koje drugdje ne nalazim!

piljarice i prodavačice iz nekog razloga odmah zapaze moju sestru.

nešto u njenoj pojavi, u njenom osmijehu tjera ih da joj dodiruju bujnu kosu, tapšu je, odobravajući, po mišici, kao da je znaju godinama: «lipa si, vraga iz'la! blago materi koja te rod'la! dođi, iman ništo za te!»

i pogode joj stil, što je najzačudnije.

druga sestra fotka taj šareniš, snima sestru zagrljenu s prodavačicama među raznobojnim maramama, bikinijima i izvješenim šarenim grudnjacima veličine 105 C.

nakit od poludragog kamenja, što god krupniji, to bolje paše toj našoj tamnoputoj sestri koja se tako smije, da se cijela dioklecijanova palača trese.

ne trebaju njoj silikoni u usnice, prema njoj je priroda bila velikodušna.

«odat ću vam tajnu: naučila san volit sebe!» - dobacuje nam ona dok zamiče za ugao i poziva nas da na pjaceti popijemo kavu i protresemo sve trofeje dana.


u pubertetu su je nesretnom činili njen palac na nozi, preširok nos, prevelike usne i prebujne grudi koje je stezala majicama pod košuljama, da se ne vide.

danas je zahvalna prirodi na raskoši čiji je dio.

na putu do pjacete još zastajemo do uličnog orkestra iz britanije i utapamo se u gužvu da bismo otplesale svoje. sad ja fotkam njih dvije kako se okreću, smiju, raduju, njišu.

moje su sestre zahvalne za svaki dan koji smiju živjeti po svojoj volji.

a ova sestra o kojoj pišem uznosita je, do zvijezda visoka i svijetli nam između rtova. ne zna ni ona uvijek put, ali je vidimo, točno je vidimo u magli. lakše je onda manevrirati.

često me, kao najstariju sestru, druge dvije i brat zovu svojom snagom.

ali ja na vjetru znam kome gravitiramo svi mi, kad se smirimo, zastanemo, kad tražimo čvrsto tlo u svijetu koji se ljulja.

sestra je obala na koju doplivaš poslije puno dana, zadihana i u trenu sve zaboraviš, kao kad ti u porodilištu dovedu dijete i stave ga na grudi, a njegova razjapljena ustašca nepogrešivo nađu pravi put.



kratkaprica @ 03:28 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.