Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
- Troglavo biće definitivno ne doživljavam kao zmaja - rekla sam Tanji, prijateljici s kojom jedanput ili dvaput mjesečno popijem kavu. - A ako i je bijesno i opasno, takav mu imidž zasigurno ne donosi vlastita snaga, nego upravo frustriranost. Ozbiljno ti kažem! Takvo je zbog vlastite nemoći.
Tanja je pomalo nezainteresirano slegla ramenima, a ja sam još jednom prikučila novinsku sliku.
- Mislim da je to biće zapravo bilo nevjerojatno neodlučno biće koje je imalo dugu i neizvjesnu - ne dvojbu, nego trojbu. Misli su mu bile raspršene na tri strane i naprosto nije moglo izabrati. Kad su bogovi vidjeli njegovu muku, ali i strpljivost u rješavanju trojbe, kao i beskrajnu neodlučnost, odlučili su mu dati još dvije glave kako se ne bi moralo odreći ni jednog svog stajališta. Neka svaka glava misli svoje, pomislili su. I baš ga time najstrašnije kaznili.
Tanja je sada postala nešto pažljivija i prokomentirala:
- Ako si slučajno u pravu, znaš, stvarno ne bi bilo jednostavno živjeti istovremeno tri života sa samo jednim tijelom. A i svaka glava bi kočila provedbu akcija one druge dvije glave - tu je na trenutak zastala. - Ali i ljudi često vode dvostruki ili trostruki život, samo njih je priroda zaštitila pa se mogu prikrivati. Oni mogu u jednoj glavi sasvim normalne veličine imati skriveno po nekoliko glava, a da se ne vidi.
Nisam bila sigurna zašto su prema ljudima bogovi bili popustljiviji. Ili su spoznali da su troglava bića, kad su ih htjeli zaštititi, zapravo sasvim nehotice kaznili pa su se pobojali da bi, kažnjavajući ljude, ponovno mogli postići upravo suprotno. Mogli bi ih nagraditi.
A možda smo prošli bolje od troglavih bića zato što nam nisu nadležni isti bogovi, tko bi znao. Možda mitološki bogovi i bogovi legendi uopće nisu pogriješili kao što mi se to činilo pa i nije točno da se dalje nisu usudili raditi svoj posao.
Tanja je nekako splasnula. Sjetila sam se da nisam započela dobru temu pred njom koja je i sama nosila dvije nevidljive glave što sam ih tek povremeno, kao njena prijateljica, mogla nazrijeti. A druga glava joj je izrasla nakon što je njen tip zadobio svoje dvije glave. Kad je našao još jednu povremenu prijateljicu, to jest ljubavnicu, i Tanji je izrasla ta nova glava koja je razmišljala različito od one njene prve glave što je po svaku cijenu htjela ostati s njim.
I samoj mi se često činilo da je o nekim stvarima užasno teško odlučiti, bile one važne ili sporedne. Nakon što sam kupila namještaj za svoj stan, a bilo mi se nevjerojatno teško odlučiti jer sam u stanu mogla zamisliti još barem nekoliko stilova, prolazila sam pokraj trgovine namještaja smještene na prvom katu trgovačke zgrade u jednom inozemnom gradu. I gledajući prodavaonicu iz trolejbusa, priznajem, zamišljala sam obitelj koja je uselila u kuhinju te prodavaonice kako bi detaljno iskušala namještaj. Jer ne može odlučiti. Slučajni kupci namještaja, koji su se tamo zatekli, predstavljali su za mene članove te imaginarne obitelji koja sjeda za kuhinjski stol. I ne zna što će.
Jednog svog prijašnjeg dečka izluđivala sam kad bih ga odvela u prodavaonicu odjeće, a nisam bila sigurna što kupiti. Pouzdano sam bila previše kolebljiva. No prijatelj s kojim sam se zatekla na ljetovanju volio je ići sa mnom u kupnju jer je rekao da oboje gledamo neobične stvari, proizvedene s puno osjećaja za estetiku, te ga u tom slučaju kupnja ne živcira, nego u njoj može uživati. Oboje smo se kolebali cijelo ljeto oko nekih detalja koje ne poznajemo pa nas je tako danima okupiralo nagađanje kako, na primjer, izgledaju ceremonije pijeska ili ceremonije tajge. Jer ne bi bilo u redu da samo mi imamo svoje obrede. Stalno smo se oko koječega morali nositi s dvojbama, nekad trojbama, nekad četvorbama... A uglavnom svaki put oko nevažnih sitnica.
Odlučila sam priznati Tanji da ni sama ne znam što bih napravila sa svojom novom i potencijalnom, još nerealiziranom vezom, premda se Tanja meni nije baš previše povjeravala, no nisam uspijevala više izdržati:
- Ne mogu odlučiti. Ne znam treba li neke stvari srezati baš na samom početku.
- E jesi mi dala puno materijala za komentare! - osupnula se.
- Mislim, ako stvari nemaju perspektivu.
- A jesi li sigurna da nemaju? - izustila je.
Problem je bio baš u tome što ni u što nisam bila sigurna. Ipak joj neću više ništa reći. Vjerojatno bih trebala prekinuti podržavanje bilo kakvih emocija prema muškarcu koji je bio prenesiguran da bi odlučio promijeniti svoj način života iz temelja. A nema ništa gore od takvih muškaraca koji tvrde da im brak godinama ne funkcionira i emocionalno ne postoji, a žele ga po svaku cijenu sačuvati, mislila sam. Premda je zbunjivalo što mi svake noći satima šalje SMS-ove kao da stvarno ne spava sa ženom. A i to što ne pokušava ostvariti tjelesni odnos sa mnom jer, kako kaže, smatra da nisam osoba koja je zaslužila imati samo pola druge osobe. No na indirektan način priznaje kako mu naša bestjelesnost ne pomaže u nastojanju da ne posjeduje dvije glave. Iako o tome ne govori na takav način da bi spominjao riječ glave.
Nisam još srela osobu koja bi pola godine dolazila u moj grad i stan iz nekog tuđeg grada i stana i bila svake noći tako redovna u slanju mobitelskih poruka, a da se ne bi poskliznula u svojoj namjeri da joj uvijek gospodari samo ona prva glava. Premda je i ona druga znala uzimati prednost. I navući ga da prelazi kilometre. Zauzima telefonsku liniju satima. Je li bio čudak?
U svakom slučaju bitno se razlikovao od prijatelja koji je htio vanbračnu vezu jer mu je brak premonoton, a preprostodušna žena oduvijek u njemu vidi boga. Kojem smetaju njeni ožiljci od dva carska reza jer narušavaju bjeličastu plohu trbuha pa samim tim i ljepotu. A on je perfekcionist.
- Samo se nemoj u nešto uvaliti – Tanja je rekla gotovo prijekorno i na način koji mi se nije sviđao, kao da se ona ama baš ni u što nije uvalila.
Primijetila sam kako motri muškarce koji prolaze.
Došlo mi je da joj kažem kako vidim da i ona dobiva jednu novu i još sasvim nesigurnu glavu, ali nisam. Sve više me živcirala njena umjetna visina. Sve sam više osjećala kako mi i ona izvlači energiju.
Već duže primjećujem kako neka tijela mogu proći pokraj nas ili nam ući u život prazneći nam snagu, katkada do kraja, a da se često sama ne napune. To mogu biti tijela ljudi ili tijela događaja. No jutros sam pokušala razmotriti taj nestanak energije kad mi je majka došla s pričom da je njenom automobilu, crvenom jarisu, noćas potpuno ispražnjen akumulator i da ga nije mogla upaliti. Ne razumije zašto. Automobil je bio ostavljen u garaži, zaključan. Nije ostavila upaljena svjetla, ni upaljen radio. Sad ga otac puni, mislili su ga odvesti majstoru, ali su odustali. Bila sam zapravo uvjerena da su joj akumulator ispraznili izvanzemaljci samo zato što nisam mogla naći niti jedno uvjerljivije tumačenje. Da su se svojim NLO-ima spustili negdje u nenaseljen prostor, blizu gustiša, nedaleko od našeg dvorišta. Ali možda postoje sile koje bilo čiju energiju mogu pokupiti i hitro je preuzeti iz zraka, u letu, ni na tren se ne spuštajući i ne pristajući na travnate piste roditeljskog dvorišta, dvojila sam. A uvijek mi se činilo da je energiju daleko lakše ukrasti tijelu koje dvoji.
Tanji, koja se još uvijek držala mita o vlastitoj nepogrešivosti, te ga grčevito emitirala van, nisam željela pričati ni o praznom akumulatoru. Bilo mi je dosta njenog fasadiranja. Samo što ako joj stvarno postanu nadležni bogovi mitova, pitala sam se. Pa joj izrastu vidljiva dva lica. Još malo pa će svaka od nas na svoju stranu na kojoj će boraviti sljedećih dvadesetak dana dok se ponovo ne vidimo.
Do tada će mi, bez njenih komentara, objedinjene u jednoj glavi, rasti i otpadati najrazličitije glave – kako budem nalazila više odgovora na jedno te isto pitanje i od njih odustajala. Srećom, nisu dugoročne sve glave. A koliko god da mi je dosta moje kolebljivosti u smislu dvojbi, trojbi, četvorbi i tako redom, ni brzopletost ne valja.
Jednom sam rekla Tanji:
- I silna neodlučnost, a opet s druge strane i nestrpljivost, već su mi barem tisuću puta bile mine.
Ma tko bi preživio tisuću mina, gotovo ponosno bih pomislila da mi u istom trenutku nije palo na pamet i postiđeno se zapitati kakva to osoba uvijek nalijeće na mine i zašto ih još uvijek ne zna zaobići. Pa sam istovremeno percipirala samu sebe i kao nespretnog heroja i kao spretnog ponavljača razreda.
Opet sam bila u dvojbi i još jednom čekala da mi naraste nevidljiva glava.



kratkaprica @ 04:13 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.