Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

U Kini. Vele znalci da se prave kičme mogu naći još samo u Kini, i to zimi ispod debelog leda. Poslije tajnih krštenja noću, na rijeci Yun.

Tamo kičme mirišu na propupale izraelske smokve. I griju srca, cijelu iscrpljenu zemlju. Kao da su nisu kičme, već zapaljene baklje u noći. Tihih pršljenova, blago zavijene. Vitke, svete konstrukcije, blještavo bijele za odrasle i za djecu. Ne krckaju ni kad u njih zapuše vrući crni vjetar.

Pa ipak, zabilježeno je da se i takve kičme ponekad rastope.

Ovdje naše kičme opojno mirišu na gradilišta, zavarivanje željeza i opeku. Ljeti se nekima s pršljenova u hodu osipa fina crvena prašina, kao cimet.

U Vatikanu je kičma štap za goste u vitrini. U Moskvi je sportsko violončelo. U pustinji je progutani kišobran. I u meni isto. Ponekad me velika drška u ustima zasmeta prije tonuća u san. A sve su kičme, i ovdje i tamo, uvijek samo debele koštane trske s besmrtnim škampom koji sve vidi iznutra.

 

Znam samo da svatko treba nositi svoju kičmu. Osobito u posljednje vrijeme, jednu kičmu za po doma i za grad. Za tržnicu, za tramvaj, za općinu.

Kičmu nehrđajuću, crnu, iskuhanu. Onu koja sja na mjesečini. Kičmu svjesnu svega. Mudru. Niklu iz betona, bez doticaja s puževom sluzi. Britku, visoku. Tvrdu, snježnu, išibanu vjetrom. Nazubljenu. Mrku, ipak ranjivu, plačljivu na perje i nedotaknutu kožu.

Kičmu na zapovijedanje. Na navijanje, slaganje i rastavljanje. Kičmu kao jarbol, morski kolac. Kao jelku. Kao telegrafsko koplje.

Već po potrebi, rasporedivu u išibani križ po podu, u goruću zvijezdu na stropu.

Kičmu punu guste atmosfere. Punu dobrih vijesti. Punu želje, želje, želje. Do vratnog kralješka napunjenu kolektivnim pamćenjem svih voljenih ljudi.

U takvoj je kičmi zastava. Vijori. Podiže se onim poznanicima na cesti punima tjeskobnoga graha, zamotanima u požutjele zastore. Oni se smiješe, i posrću preko svake sjene. Klimavi su, u leđima imaju prazno mjesto. Ne smiju ni tući ni ljubiti. Moraju se čuvati svakog napora. Na licu im se vidi krevet. Mirišu na mokru zemlju.

 
U kičmi je sol i svijetlo.

Ljudi s dobrom kičmom su čisti, prozračni, pometeni. Bole ih ruke od ljubavi. Nisu u sebi podstanari, već stanodavci. Nemaju zelena lica i voštane nokte, zube prevarene kuje. Ne gutaju metke ujutro nakon umivanja kao tablete protiv glavobolje. Nemaju lažne adrese i slomljene kišobrane, nepreboljene šamare i zalupljena vrata. Umiju razdvajati poljupce od poljubaca, vode od voda.

Kartaju belu dok igraju poker i svemu se nadaju, sve vjeruju.
Krvare kada ima mjesta vani, jer kad krvare jako rastu. 

Zubima kopaju komunikacijske kanale. Ne izrezuju si mnogo prostora iz mesa zatvorenog čovjeka. Radije čekaju.

Stalno vide Božji oblik ruže. Ne boje se biti tihi u golome mraku. Mirišu na sunce.

Srca u srcu su im krvava, teško ih je razgledati do zadnje postaje.
Imaju dobru kičmu, a nisu nikada bili u Kini. Nema potrebe.
kratkaprica @ 05:46 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.