Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010

Osluškivala je iz druge sobe njene pokrete. Ponavljali su se jednakim redoslijedom svakog jutra i premda su se iza zatvorenih vrata čuli prigušeno, lako ih je mogla razaznati. Znala ih je napamet još iz doba kad je prilazila vratima njene sobe i stavljala oko na ključanicu.
Uzdiše.
Potom, uz pomoć ruku, stavlja noge na pod kao da odlaže neku stvar, krutu i slabo pokretnu, premda je vrlo dobro koračala za svoje godine, i čak znala za njom i potrčati u drugu sobu, u nekoj prepirci, kako bi joj dobacila još nekoliko riječi. Najčešće bi to bilo – Ovo zapamti dobro, da znaš. Neću ja uvijek biti tu -. Premda bi joj se katkad činilo da majka u to ne vjeruje – da neće biti uvijek tu. Više se doimala kao žena koja će uvijek biti tu.
Sad ustaje, praveći nekoliko sitnih koraka kao da provjerava tlo ispod nogu. Uzdiše ponovo, kao poslije teškog posla. Da. Tlo je tu. Čvrsto još uvijek.
Oblači kućni ogrtač, prilazi prozoru i otvara ga oprezno, kako joj hladni zrak ne bi pojurio u susret... I, evo, korača prema vratima, otvara ih, izlazi na hodnik i zastaje pred njenim vratima.
Osluškuje.
Mogla bi sad naglo otvoriti vrata i iskočiti pred nju.. Pokazati joj što o tome misli. – To se ne radi! – tako bi joj rekla. Na što bi ona odgovorila da je tu zastala jer je to prirodno, vrata su odmah jedna do drugih... Ili bi nešto drugo rekla?
Osjeća odjednom poriv da upravo to učini, naglo otvori vrata i iskoči pred majku kao jopac iz kutije. Jedne od onih kutija koje izvana izgledaju sasvim obično, kao da u njima leži nalivpero ili privjesak za ključeve. A, umjesto toga, ona i majka, oči u oči. To!
U skoku je pred vratima i naglo ih otvara. Oči jedva da su im se i srele. Presjekao je to majčin vrisak, izvrnute bjeloočnice, a potom – Što ti je? Što to radiš? – Majka je položila ruke na grudi, kao da se tamo unutra odigrava neviđen kovitlac.
- A što ti radiš tu? – uzvratila je pitanjem, tobož i sama iznenađena
majčinom pojavom pred vratima.
- Vrata su bila zatvorena i ja sam samo zastala – isprekidanim dahom šapće
majka.
- Pa kako sam ja mogla znati da ti stojiš pred vratima? I u kojem trenutku da
iziđem kako te ne bih uplašila? – Htjela je još dodati – Stojiš pred vratima i osluškuješ, a to nije nešto što pristojan čovjek treba očekivati. - Ali nije to rekla...
Umjesto toga rekla je - Pa ne mogu valjda držati neprestano otvorena vrata, čovjek se zaželi i nekakve intime ponekad... Konačno, i ti držiš vrata svoje sobe zatvorena.
- Zbog propuha. Znaš da mi propuh škodi. Ti to jako dobro znaš.
Par puta je ostavila vrata otvorena. I pravila se da spava. Majka je stajala na vratima i gledala je. Nekim čudnim, tvrdim izrazom lica... Vidjela je to kroz poluspuštene kapke i osjetila strah da majka u stvari zna da je ona gleda... Ali, zar nije imala na to pravo? Ako je već majka imala pravo da je promatra potajno, barem je ovako mogla uzvratiti... Završavalo se tako da bi se na koncu promeškoljila, kao da se budi, i onda širom otvorenih očiju pogledala u majku. Majčin bi se izraz lica naglo smekšao, kao i uvijek, i ona je sve te izraze na njenom licu dobro poznavala.
Zapravo, sve su znale, i jedna i druga. I majka je znala što će ona reći,
i ona je znala što će majka reći i koje će pokrete učiniti. Sve je to bilo ispisano jednoj i drugoj u očima, između bora na čelu i bora oko usana, na svakom pedlju kože i u svakom pokretu tijela... Ponekad bi joj se činilo da majčine oči tinjaju nekim poluugašenim točkicama, koje se sliježu po njenom tijelu kao prašina, nalik na iskrzane konfete s nekog davnog, već zaboravljenog radosnog događaja. U tim bi trenucima zamišljala sebe u majčinim očima kao nedovršen, krzav crtež, tek naznake prave i pune slike. Crtež koji bi nastajao skakutanjem njenih očiju... Rame, usta, lijeva ruka, kosa na sljepoočici, oko... I predobro su poznavale jedna drugu i možda zato i nije bilo potrebe da se izravno i pomno zagledavaju jedna drugoj u oči. Ali su zato potajno i neprestano lovile jedna drugu u mrežu očiju.
I sad, za doručkom, majčine su oči skakutale posvuda i ona se trudila da joj svaki pokret bude lak i da slijedi već uhodanu putanju. Ako bi majka uhvatila kakav nenadani trzaj njenih usana, namršteno čelo ili prste koji se skupljaju bez razloga u šaku, odmah bi uslijedilo – Nije ti dobro?
- Ne, dobro mi je, zašto?
- Vidim da si nešto namrštena, kao da te boli nešto.
- Ne, ne, to je onako, ovaj čaj je prevruć, mislim da ne bi trebalo piti vruć
čaj, nego mlak. Čitala sam baš o tome.
Majka se ponekad hvatala na ovu udicu. – Istina je, i ja sam to pročitala neki
dan. Za grlo je opasno piti vruće, nekad se zato srkalo na sav glas, ljudi su se branili, makar i tako... Čovjek danas mora toga biti svjestan i provjeriti temperaturu.
Ali nije se uvijek na to dala uhvatiti. Ponekad bi bila uporna i ustrajavala na tome da se njeno opažanje potvrdi. – Ali ovo tvoje mrštenje nije od toga, pa nisi baš taj čas pila čaj, bila si namrštena prije toga... Možda si osjetila nekavu bol tamo unutra, a da nisi ni svjesna...
- Ma kakva bol? Zašto odmah bol? Možda mi je neka misao sijevnula tamo
unutra?
- A kakva bi to onda bila misao? – u majčinom glasu nazire se nekakva
uvrijeđenost, nalik na optuživanje.
- Pa briga, recimo, što ja znam...
- Kakva briga?
- Nije važno koja i kakva, čovjeku razne stvari mogu pasti na pamet u
trenutku dok doručkuje, dok razmišlja o poslovima koji ga čekaju.
- Briga lako prelazi u bol, mislim, tjelesnu bol, to uopće nije bezopasno,
pogotovo kad se drži u sebi.
- Pa što bi bilo da sam se nasmijala? Ljudi se znaju i naglas nasmijati bez
vidljivog razloga, i što onda?
- Onda ništa. Kažu razlog, ako vide da je to netko opazio, i sve u redu.
- Nije baš sve u redu. Ljudima nije uvijek lako da razotkrivaju svaku
pomisao, neku intimnu sličicu, uspomenu...
- U svakom slučaju, bolje osmijeh nego se mrštiti.
Tako je to znalo biti između njih dvije. Trebalo je paziti na riječi, paziti na
izraze lica, paziti na sve.
Ovo jutro počelo je majčinim vriskom pred vratima. I sad, dok su
doručkovale, izbjegavajući se, po običaju, gledati u oči, osjećala je krivnju što je prestrašila majku i pazila je da joj ta krivnja ne izbije na lice ili ne pređe u kakav pokret... Tješila se time i da je to strašenje bilo već uvježbano s obje strane, kao i krivnja koju je s vremena na vrijeme zapažala i na licu majke. Majka sutra ujutro neće stajati na vratima, možda će samo kratko zastati na hodniku i oslušnuti... Ali neće stajati priljubljena uz sama vrata. To će učiniti tek slijedeći dan, kad se ovo, tobože, zaboravi... Onda će opet stajati i osluškivati... Kroz ključanicu nije gledala, jer joj je bilo teško da se saginje. Barem tako je tvrdila. Ili joj možda s vremena na vrijeme i nije bilo teško? Doduše, nije je nikad uhvatila sagnutu, ali tko zna..
Učinilo joj se da joj majka čita misli i osjetila je kako joj se lice naglo gužva od te pomisli. Pobojala se da će odmah uslijediti ono – Zašto se tako mršiš, što ti je?
Ali ni majčin pogled nije bio svemoćan. U stvari, nije bio dovoljno brz. Pratila je u tom trenutku njenu ruku koja prinosi šalicu ustima, a ne čelo, i ona je uspjela da na vrijeme izgladi bore.Ova mala pobjeda, ovaj uspješan bijeg od razgovora koji bi mogao uslijediti da je majka opazila mrštenje, odjednom je unijela priliv ugode u njeno tijelo. Osjetila je kako joj se lice razvlači u osmijeh.
Majka sad neće moći početi svoje pitanje zabrinutim glasom. Ali će svakako probati izvući otkuda taj smijeh.
Pogledale su se u oči. Odlučila je da ne skreće pogled, da pokuša što dulje gledati u majku. Osmijana. Onako kako to još nikad nije radila za doručkom bez nekog vidljivog razloga.
Majka se nakašljava, zbunjena izraza skreće pogled, nervozno prinosi šalicu ustima i ona ponovo osjeća ugodne trnce male pobjede.
Majka podiže glavu, gleda nekud mimo nje i kaže, s malo predbacivanja u glasu - Onda, što se to lijepo tamo događa?
Nije joj odgovorila. Osjećala je samo kako trnci ugode, nalik na kikot,
u njoj rastu, probijaju se grlom, i pršteći joj izlaze na usta, prelazeći u sve glasniji smijeh, dok majčino lice za to vrijeme polako tamni, gužva se kao njeno lice maločas. Izgledalo je kao da se majka odjednom našla u nekom neobičnom svijetu, u kojem se stvari odvijaju na nepoznat i još neviđen način. Bio je tu i onaj izraz koji je majka imala kad se našla pred kutijom koja se neočekivano otvara, a u njoj ne leži privjesak za ključeve, ili nalivpero nego krupan i živ klaun kojeg nitko nije pozvao.
Smijeh se nezaustavljivo probijao kroz njena usta i sve više razmicao zidove kuhinje, kao da stvara neki novi prostor oko njih.
A onda, polako, isprva bojažljivo i s nekim dječjim stidom, majčino je lice zakoračilo u taj novi prostor. Lice joj se razvuklo u osmijeh, da bi se već trenutak kasnije sasvim predalo smijehu. Kao da onaj klaun iz kutije, smijehu zapravo i namijenjen, s nešto zakašnjenja ubire plodove onog za što je i stvoren.
Za neko treće oko, dvije žene za stolom, uz doručak, zajednički su i gotovo neobuzdano predane smijehu.

kratkaprica @ 05:43 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.