Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010


Ušao je u sobu dok sam slala mailom fotografije u Francusku. „Madame/Monsieur, j'ai pris la liberte de vous envoyer mes photos. Il me ferait un grand plaisir de pouvoir collaborer avec votre magazine que j'estime beaucoup. Dans l'attente de votre reponse je vous prie, Madame/Monsieur, de bien vouloir agree mes salutations distinguees.“ Moj najnoviji ciklus. „Žice“. Prije toga sam poslala serijal pod nazivom „Zagreb u prozorima tramvaja“ A još prije „Koraci po asfaltu“.
Gledam kako se brojke u dnu ekrana vrte. Fotografijama treba dugo da odu. I nikad se ne vrate. Ni one niti bilo kakav odgovor.
- Opet šalješ fotke - čujem ga dok stoji iza mojih leđa i gleda u ekran.
Da, šaljem poruke u boci i bacam ih u ocean očekujući izbavljenje.
- Bilo bi ti bolje da radiš nešto pametnije, umjesto što gubiš vrijeme na gluposti...
Nemam više snage objašnjavati. Pravdati se. Braniti. Optuživati. Riječi me sve više zamaraju. Zato šutim. Ne odgovaram.
- Navuci ovo!
Pred mene na stol pada par crnih najlon čarapa smotan u klupko. Za njima dolete crveni halteri. I čipkaste gaćice. Zapravo tange. Također crvene. Okrećem glavu. Gledam ga upitno. Kao da se malo zbunio. Nasmiješi se i kaže:
- Molim te.
Volim kada se smiješi.
Nasmiješim se i ja.
Volim kada se oboje smješimo. To je postalo tako rijetko.
- Zar nisi jučer snimao Zoricu? - pitam. Cijelo popodne snimao ju je na trosjedu u dnevnom boravku. Prije podne sam usisala stan, obrisala prašinu i stavila novi prekrivač na trosjed. Bijeli, da Zoričine noge u crnim čarapama i crveni halteri i tange dođu bolje do izražaja. Popodne sam im skuhala kavu. Dva puta. Nisu ni primijetili kad sam ulazila. Bili su previše zauzeti poslom. Izvaljena Zorica na novom bijelom prekrivaču. 100% pamuk. Kupila sam ga u Indian shopu. Vrlo povoljno. Čarape su moje. Samostojeće s redom crne čipke na rubovima. Volim ih nositi. Naročito kad idem kod ginekologa. Samo skinem gaćice. Nema one petljancije, panike i žurbe oko svlačenja i navlačenja hulahopki i odžniravanja i zažniravanja cipela. Ovako, samo odem iza paravana, i već za sekundu sam na ginekološkom stolu. Nikad se nisam navikla na te proklete ginekološke preglede. Ako postoji pakao, tako ga zamišljam. Raskrečena, s nogama koje vise preko metalnih šipki, dok metalna tuba ulazi ravno u moju utrobu a ja čujem glas „Samo se opustite“. Uvijek žmirim i rukom visoko povlačim suknju jer i trbuh mora biti slobodan.
Kada me je prije tri dana zamolio da mu dam svoje crne čarape, rekla sam mu da pazi. Da kaže Zorici da pazi. Da ih ne podere. Skupe su. A i rijetko se mogu nabaviti po dućanima. „Na te ti čarape ne idu halteri“, napomenula sam mu. „To su samostojeće“. „Nema veze.“ odgovorio je. „ S halterima je više seksi“.
Gdje li je samo nabavio tako grozne crvene haltere i tange? Možda ih je Zorica donijela? Mada sumnjam. Na poslu je uvijek u trapericama. Iako ravnatelj škole ne voli da profesorice nose traperice. Kaže kako moraju biti ozbiljne, kako ne smiju sličiti učenicama. „Samo nemoj da mi se vidi glava“, ponavlja Zorica dok je moj muž fotografira na trosjedu s indijskim prekrivačem. „Ništa ne brini. Pazit ću“ - umiruje je on. Stavljam šalice s kavom na stolić i kažem „Evo kavice.“ A onda zastanem i pogledam Zoricu koja ponosno pozira na svom prvom foto snimanju za časopis. Kasnije će se hvaliti prijateljicama kako su noge na novoj reklami za sexy telefon upravo njezine. To su samostojeće čarape. Uz njih ne idu halteri, govorim u sebi. A onda izlazim iz dnevnog boravka i zatvaram za sobom vrata. Neka rade što hoće, briga me.
I zašto sad dolazi i baca pred mene te iste rekvizite?! Zar nije jučer popodne obavio cijeli posao?!
- Sjebo sam film - kaže, a da ga ništa nisam pitala.
Tipično za njega, pomišljam. Uvijek voli eksperimentirati s razvijačima.
- A fotke moram predati do sutra ujutro.
Tako ti i treba kad ne koristiš digitalac, htjela bih reći. Umjesto toga, nevoljko ustajem od stola ostavljajuće svoje fotografije da polako odlaze u svijet. Skidam papuče, sokne i donji deo trenirke. Dok navlačim svoje crne ginekološke čarape samo zaključim:
- Zorica će biti razočarana.
- Neće ni primijetiti razliku.
Nasmijem se. Hvalit će se prijateljicama tuđim nogama. To je zapravo tužno.
- A da je pozoveš ? - predlažem - Da ponovite snimanje?
- Nemam više vremena. Uostalom, ona je sad u školi. Budi bez brige. Neću joj reći.
Petljam oko kopči na halterima ne pitajući se tko ih je sve prije mene nosio. Daj pomozi mi zakopčati ovo čudo, upravo zaustim reći kad začujem odgovor na svoju neizrečenu molbu:
- Hajde, požuri. Čekam te u dnevnoj sobi.
Ponekad poželim otići. Izići kroz vrata i više se nikada ne vratiti.
Dok nastavljam s kopčanjem, zamišljam se kako u papučama, crnim samostojećim čarapama, crvenim halterima i u gornjem dijelu izlizane trenirke izlazim iz stana i odlazim. I više se ne vraćam. Nikada.
Zvoni telefon. Umjesto do izlaznih vrata prilazim radnome stolu i dižem slušalicu.
- Halo?
- Sandra, bok! Ja sam!
- O, Ana! Kad si stigla?
- Sinoć. Kako si?
- Sandra! - čujem glas koji me nestrpljivo doziva iz dnevne sobe.
- Odlično - odgovaram. - A ti?
- Riknuto od puta.
- Kako je u Klagariju? - pitam.
- Imala sam izložbu. Donjela sam ti katalog. Vidimo se danas?
- Danas ne mogu. Imam jedno... - zastajem - ... snimanje.
- Onda sutra? U pet? U „Vimpiju“?
- Sutra može - kažem.
- Kako tvoji planovi za Francusku?
- Ah, za sad još ništa konkretno. Mada ima nekih naznaka... - lažem.
- Hajde, pričat ćeš mi kad se vidimo. I pozdravi muža. Jedva čekam sutra.
- I ja isto.
- Bok!
- Bok.
Zaklapam slušalicu i sjedam na krevet. Prisjećam se Ane i sebe kako kao šestogodišnje djevojčice trčimo malim Zrinjevcem. Ana ima prevelike bijele vunene štrample koje joj se zarozavaju pa ih mora stalno potezati prema gore. Obje se tome smijemo.
- Sandra!
- Dolazim za minutu! - vičem prema zidu.
Ustajem. Skidam gornji dio trenirke. Potkošulju. Grudnjak. Skidam i gaćice. Otvaram ormar i kopam po vrećama u kojima držim stare cipele. Pronalazim natikače s visokom petom od plute. Isprobavam. Stare su i oguljene ali poslužit će svrsi. Skidam gumicu za kosu. Odlazim do kupaonice. Češljam se. Šminkam. Zatim sjedam na WC školjku. Sipnem malo tekućeg intime sapuna po dlačicama i operem se. Tange ostavljam na rubu kade.
U starim plutenim natikačama s visokom petom, crnim ginekološkim samostojećim najlonkama i tko zna čijim crvenim halterima dolazim do vrata dnevne sobe. Otvaram ih. Glumljenom gestom diva iz američkih filmova podižem ruku iznad glave, naslanjajam se na štok i kažem:
- Evo me!
Ne odgovara. Samo me gleda.
Volim kada me tako gleda.
- Sviđam ti se? - pitam, a onda mu okrenem leđa i naguzim se u njegovom pravcu.
- Jako - čujem kako odgovara promuklim glasom.
Iako ga više ne vidim znam da sad odlaže fotoaparat i kreće prema meni.
- Što? Zar nećemo snimati? - kao čudim se dok osjećam njegove ruke na svojim bokovima.
- Kasnije - kaže.
- Znam - šapćem dok naslonjena jednom rukom na štok, zatvaram oči. U trenutku mi kroz glavu proleti slika mene i male Ane u onim njezinim prevelikim zarozanim bijelim štramplama kako trčimo i smijemo se, ali je brzo odagnam iz glave.
Otići ću. Jednom. Sasvim sigurno.
kratkaprica @ 05:45 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.