Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010

Torba br. 1.
Na dan kada je otišao u bolnicu, moj je otac uzeo svoju poslovnu torbu u kojoj je inače svakodnevno nosio bilješke za predavanja i studentske radove. Ovoga puta unutra je spakirao četkicu i pastu za zube, mali ručnik, par čarapa i gaća, bilježnicu, kemijsku olovku, novine, križaljku i Dnevnike Thomasa Manna. U bolnici su konstatirali metastaze i zatajenje rada oba bubrega i mog su oca odmah prikopčali na aparate. Više nikada nije ustao, makar da bi oprao zube ili se umio. U bilježnicu je zapisao nekoliko novih pjesama. Križaljku je popunio. Molio nas je da mu svaki dan donosimo novine. Za Dnevnike Thomasa Manna nisam sigurna da ih je čitao. Kad bismo mu mama i ja došle u posjet, govorio nam je kako smo lijepe. Na susjednom krevetu ležao je čovjek koji je skupljao paketiće marmelade i sve troje nas promatrao. Tatu koji je sve teže disao. Mamu koja je krišom plakala. Mene koja sam se smiješila praveći se kako je sve u redu.
Nakon mjesec dana, kući nam se vratila samo očeva torba.

Torba br. 2
Kada sam kao klinac išao u školu, uvijek sam se čudio pričama o faraonima, kraljevima i carevima koje su sahranjivali kao da idu na put, okružene glinenim loncima, nakitom i tko zna čime sve ne. Zar su doista vjerovali kako će s tom svojom smiješnom prtljagom nekamo stići? Kroz vrata ordinacije svakodnevno promatram pacijente koji dolaze na zakazane operacije. U rukama uvijek nose torbe, grčevito se držeći za njih. Kao da ih još jedino ta prtljaga veže za ovaj život. U bolnici, torbe dobivaju novi smisao. Postaju poželjan uteg. Smiješna garancija vlasnicima da bez njih nikamo neće otići. Usprkos svemu.

Torba br. 3
- Evo, spremio sam ti torbu - rekao je. - Stavio sam ti dva para čarapa, dvije spavaćice, nekoliko pari gaćica, i kućni kaput. Kupio sam ti i tri paketa uložaka, onih noćnih, jako upijajućih, kako si mi napisala na papiriću, novu četkicu za zube i pastu. I sapun - dodao je. - Onaj koji ti najviše voliš, s mirisom badema. Stavit ću ti i sok od brusnice. Kažu da je taj najzdraviji.
Gledam ga kako pakira stvari u crvenu Reebok torbu. Onu istu s kojom smo proputovali pola Europe. Iako mrzi putovanja, uvijek je svugdje išao sa mnom. Jer me voli. Ovaj put, odlazim sama. Bez obzira na svu njegovu ljubav.
Na ulaznim vratima začuje se zvonce. Nakon nekoliko trenutaka u stan ulaze dva bolničara. Gledam ga kako ih pozdravlja, nešto se došaptava s njima, a onda zatvara crvenu Rebook torbu i kaže:
- Možemo krenuti.
Bolničari rastvaraju nosila, podižu me s kreveta i stavljaju na njih.
Polazimo.
Ispred sebe, kao putokaz, vidim još samo crvenu Reebok torbu kako se klati.
Naprijed - natrag. Naprijed-natrag. Naprijed-natrag.


Torba br. 4
- A, ne. U našoj bolnici se ne krade. Nikada. Ništa. Čak ni od mrtvaca. Stvari koje ostanu iza njih kada ih odvezu na patologiju, spremimo i predamo rodbini. Iako ljudi koji dolaze po torbe svojih pokojnih, nikada ne gledaju u njih. Ne provjeravaju. Barem ne pred nama. Ali ih uvijek uzmu i vrate kući. Iz naše bolnice torbe se uvijek vraćaju. Sasvim sigurno.

Torba br. 5.
Sviđa mi se ova torba! Lijepa je i lagana. I puno stane u nju. A nije ni skupa. Kupit ću je. Ići ću s njome i na kraj svijeta!




kratkaprica @ 05:46 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.