Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55325
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

            Jedan moj srednjoškolski kolega naslovio je svoj referat iz povijesti filozofije “Fragmenti”. Nama ostalima to je bilo smiješno, jer bilo je jasno da fragmenti mogu biti samo Heraklitovi i to samo zato što do nas nije dospjela cjelina njegova djela. Bili smo jako pametni, mi ostali. Taj kolega je ionako bio epileptičar, dakle čudak. Povremeno bi usred sata stao govoriti sam sa sobom, nitko ga nije razumio, a nastavnica bi poslala nekoga od nas da iz tajništva što prije nazovu nekoga od njegovih da dođu po njega da neo meta nastavu. Nekoliko nas pametnih upisalo je filozofiju. I čudak je pokušao, ali nije uspio. Nama ostalima toje bilo smiješno.
           Danas mi više nije smiješno. Danas mi je žao što ne znam o čemu je bila riječ u “Fragmentima” moga srednjoškolskog kolege koji je bio epileptičar, a mi smo ga smatrali čudakom.
           Kad bih ponovo imala osamnaest ili devetnaest, tu negdje, može i sedamnaest, sve bih učinila drugačije.
           Kad bih ponovo imala osamnaest, na profesorsku dosjetku “Skinite se kolegice, ali ne sasvim”, nakon što sam prvi put došla na konzultacije s tri pripremljena pitanja (trebao mi je cijeli semestar da se na to odvažim), znala bih odgovoriti. Ne bih se još dublje uvukla u svoju plavu skijašku jaknu, rekla da mi nije vruće i ne bih jedva promucala jedno od ta tri pitanja. Rekla bih odlučno: “Profesore, vaš komentar je krajnje neumjestan. U hramu znanja, nacionalne kulture, povijesti i književnosti, na odsjeku koji tvrdi kako njeguje ljubav prema mudrosti, takvim priprostim primjedbama nema mjesta.” I profesor, u akademskoj hijerarhiji tek viši znanstveni asistent, pokorno bi pognuo glavu i zacvilio: “Oprostite, molim vas, ni sam ne znam što mi je bilo. Ništa loše nisam mislio.” Naravno da bih izašla zalupivši vratima. Tužila bih ga sveučilišnom vijeću zbog seksualnog uznemiravanja, cijela prva godina, nas tridesetak studentica potpisalo bi peticiju da ga izbace s fakulteta i zabrane mu svaki kontakt s mladim ženama. I s muškarcima, jer nikad se ne zna. Poslije bi se on otrovao, kao Sokrat, a meni bi bilo malo žao. Ili bi mi bilo jako žao pa bih se, mučena grižnjom savjesti, i ja otrovala.
          Ili bih rekla: “Profesore, znam da bi vam bilo zanimljivije da se skinem nego da vas bilo što pitam, ali to možemo ostaviti za kasnije. Sad bih rado da mi kažete gdje mogu pronaći još Heraklitovih fragmenata, ove sam pročitala, sve mi je jasno, ali nije mi dosta.” Profesor bi na to zapanjen uskliknuo: “Nitko još nije tražio još! Kolegice, vi ste prvi!” Iz najdonje ladice stola izvukao bi škrinjicu optočenu opalima, smaragdima, rubinima, raznobojnim kamenčićima, školjkicama i ogledalcima, pažljivo bi je preda mnom otvorio, a meni bi se zacaklile oči nad glinenim pločicama u koje je Heraklit vlastoručno utiskivao svoje fragmente. “Smijem li ih prepisati”, zamolila bih profesora. “Samo iz moje ruke”, rekao bi on. Razumjela sam ga i nisam imala što prigovoriti. Kad bih ja imala škrinjicu s nikad objavljenim Heraklitovim fragmentima, nikome je ne bih pokazivala. U bilježnicu s uzorkom trgovačkog papira brižno i puna strahopoštovanja precrtala bih znakove s glinenih pločica i ponijela ih kući da u miru dešifriram smisao i značenje.
          A smisao i značenje bili bi duboki, jako duboki. Čak dvije tisuće godina i cijeli jedan mrtvi jezik. I još cijela jedna duša toga starogrčkog čudaka što je nag hodao obalom egejskoga mora i rasipao se fragmentima o vremenu i mijeni, o bogovima i vodi u koju se ne da ući više od jedanput.

kratkaprica @ 03:58 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.